PIŠE: Emilo Labudović
Turci su, uprkos svojoj okupatorskoj ulozi u istoriji našeg naroda, dugoj skoro šest vjekova, odavno prerasli u simbol i tom odrednicom u kolektivnoj memoriji Srba definisana su sva zla i golgote kroz koje smo prošli. Sjećam se, moja pokojna baba sve zlo koje nije bilo srpsko, krstila je turskim, bez obzira od koga je dolazilo. Jedina „iznimka“ bili su joj Italijani, koji su je, s dvoje maloljetne djece (moj otac i moja tetka), pola godine držali u logoru, mada je i za njih imala opasku da su bili i „od Turčina gori“!
Elem, Turci su se odavno preselili u epiku, deseterac i pokoji roman, tako da je jedno vrijeme bila zaživjela ona proročka iz „Bune protiv dahija“: „drumovi će poželjet Turaka, al’ Turaka nidje biti neće“! Ali, vrijeme odnosi i donosi i, evo neko vrijeme, Turci opet krstare našim drumovima. U početku su naše ceste bile samo prohodnice za Njemačku i druge destinacije, a ovih novijih godina Turci su sve prisutniji kao naši sugrađani. Uostalom, treći su na listi po ulaganju u ovdašnje nekretnine.
I niko na to, normalno, ne obraća pažnju, jer je ova zemlja odavno rasprodata, u svakom pogledu. Rusi, Njemci, Turci… očigledno je svejedno. Ali, svako, ma i retoričko, podsjećanje na Turke kao simbol jednog vremena, i dalje podiže tenzije, ovakve i onakve, a najčešće uzavrele, prijeteće, alarmantne… Tako je jedna rečenica Marka Kovačevića, izgovorena na mjestu koje je simbol pada „turskog simbola“, digla crnogorsku javnost na noge. Taman kao da je sultan Murat sa ordijom „pregazio pro Kosovo ravno“ i stigao već do Rožaja, pa se samo postavlja pitanje kako će ga ko dočekati: neki raširenih ruku, a drugi raširenog alaj – barjaka!
Nemam namjeru da tolkujem Markove riječi, ni ovako ni onako, jer Marko je dovoljno pametan, a bogme i hrabar, da tumači sam sebe. Protiv sam izvlačenja i tumačenja rečenog izvan konteksta mjesta, prilike i vremena. Davno je jedan silnik i vlasnik ljudskih života rekao: „dajte mi tri rečenice bilo kojeg pisca i poslaću ga na vješala“ (a Spajiću je bila dovoljna i ova jedna Markova, pa da ga anatemiše), tako da je samo stvar želje, (zlo)namjere i percepcije pa da se rečeno (dis)kvalifikuje. Umjesto toga, samo ću, mada duboko svjestan uzaludnost toga, podsjetiti na raznorazne izjave, i to sa visokih adresa, upućene na račun srpskog naroda, u Crnoj Gori i van nje, (od Draginjinih „traktora“ pa do Belvederskih baljezgarija) na koje ovdje ni pas repom mrdnuo nije. Ali, šta su Srbi spram Turaka? I otkud Srbi braća kad su dokazani dušmani, i od Turaka (onih) gori.
Dakle, drumovi više nijesu željni Turaka, jer su Turci već tu. I neka su, i neka su dobrodošli. I neka VDT, kad već ne juri ove krimose i pljačkaše koji razuriše Crne Gore, „opredmeti“ Marka i njegovu rečenicu, neće mu i neće nam biti prvo. A sva je prilika ni poslednje. Jer, važno je da se talasa, da se baci prašinom na „kovertu“, „ničiju kuću“, državni udar…. i sve one nepodobštine kojima su ovu nesrećnu državu urnisali ovi domaći, a „od Turaka gori“!
