HIC RHODUS. HIC SALTA; Crnogorci sa velikim i malim početnim slovom

PIŠE:  Igor Rems, akadem.

Crnogorcima je sada malo i da su Pravi Crnogorci! Od velikijah briga i svih muka ovo jada svijeta pocrnjeli su, odatle im se i ime izvuklo. Gore od unutrašnjeg crnila, od unutrašnjeg mraka. I Had je blažena pjesna prema duši Crnogorca. Ne dao ti dragi Bog da u nju šljegneš, da vidiš što sve smišlja, do u sedmo koljeno svi bi sami iz pjesne ižljegli od toga pakla. Sopstveni im se mrak uždio, da ih svijet vidi kako gore. A oni misle da svijet prosvjetljavaju, da to čine zarad svijeta!

Crnogorac i nije “Pravi Crnogorac” ako nije uvijek “više”, pa makar i od drugijah. Nije lako danas ni pop biti a kamoli Crnogorac. Jer pop i Crnogorac, to vi je isto, a opet nije. Isto je po tome da su oba u vezi sa Gospodom, da su mu, gledaju, što bliže. Ne da bi  uzeli njegovo mjesto, ne sačuvaj te Bože od te pomisli, ono da bi bilo lijepo na njegovo mjesto sjest, što jest jest, ali mani te crne misli, kaplja ih strefila!

A da je danas teško biti pop, teško je. Raspolutio se narod ka pipun, drob mu se zatvorio od evropolucije, od velikijah briga ne zna đe će? Ne zna narod u što da vjeruje! U ono što je do juče bio ili u ono što mu predviđaju, u ono što bi voljeli da budu? Jednom su Žutu Gredu viđeli, donijela im je zlo i nesreću ! Dabogda im se voda zatvorila! Ne znajući što - pitaju popa. Nije mu lako, nije, jer ni pop nije više na svojemu. Kažu mu da naša crkva nije više naša, odnosno je naša ali mi nijesmo više naši, nego smo neki drugi. Mi smo uvijek bili ovo što smo ali nijesmo znali da smo bili to što smo sada. Učili smo iz pogrešnijah knjiga ali su sada sve te knjige proćerane jerbo razđeljuju narod. Ma da ti glava pukne!

Sada sebe “Pravi” proglasiše Dukljanima. I to im je rekoše malo, te osnovaše i Akademiju. Ono, da za takav i toliki narod trebaju dvije Akademije, trebaju, a i što su stari Grci pri nama, čoče, ništa no do obične kir Janje! Rekoše da se u tu novu, Dukljansku, da u nju možeš i sa drugim razredom uljegnut, pa ti se narod ka narod, čim se prospe glasa, skuplja u velike redove i čeka od Vira do Bara i na stanici pod Goricom, ne bi li sebi kupio drugi razred, pa da i oni jednom uljegnu i budu akademici.

Posa ide bolje no u Tuzi kad je pazarni dan. Cijepaju se slamarice, poteže se zlato, kumstvo i prijateljstvo. Na Cetinju, u našu metropolu sa jedanaJest ambasada, zavladalo ludilo, ne ono uvozno, kravlje!

Osvanuo grad izlijepljen plakatima “Sa Akademijom, svi u 21 vijek!” No, njima je najteže jer se moraju nekako do prve stanice prijebačit, ali većina preko veze završava posa.

Mi znamo od kojijah su Crnogorci. Znamo od kojijah su i oni što se pišu malim, a bogami i oni sto se pišu velikijem slovom. Znamo da su, zapravo, “Pravi” evopoluirali od onijah što se pišu malim slovom. Veličina im se uzbečila, đe oni da se pišu malim slovom! Neki Novi akademici, koje je dodirnuo blijesak nebeski, govore da su od “Pravih” svi drugi nastali, ali da to nijesu prije znali! Da ne bješe Akademije ne bi se ni znanjem prosvjetlili. Blago nama sada kada su se znanjem okupali, svijetle ka upaljene svijeće.

I Bog da poživi Oca nacije, ni da ga je Don Zbutega zgotovio ili od Boga izmolio. Posla nam ga je , vala, u zadnji čas, šnjime vidimo dalje i tonemo dublje, u prosvijećenost! Znamo i ono što o sebi vijekovima prije nijesmo znali, svaka mu je zlatna, svaku riječ kada je od samog neba odlomio, priča božanski. I živi tako mi Boga!

Mi ostali smo od profesora, doktora, inžinjira evoluirali do preprodavaca benzina, cigareta i još ponečega. Blizu smo toga svijetla Budućnosti, da su nam oči od blizine zaslijepljene. Ne da nećemo da vidimo, no ne možemo od toga Božanskoga Blijeska!

(Iz arhive autora)