PIŠE: Vlajko Čukić
Ovaj osvrt nastaje uoči 17. jula – Dana oslobođenja Andrijevice, datuma koji za ovaj kraj nije samo praznik, već jedan od najznačajnijih simbola njegove istorije. Upravo je 17. jula 1941. godine Andrijevica postala prvi oslobođeni srez u porobljenoj Evropi u Drugom svjetskom ratu. Na ovom prostoru, u vremenu kada je veći dio Evrope bio pod okupacijom, ljudi su pokazali da sloboda nije samo riječ, već zavjet koji se brani žrtvom, hrabrošću i odlučnošću.
Zato se danas, kada govorimo o budućnosti Andrijevice, ne može govoriti samo kroz kilometre puta, ekonomske proračune i građevinske rokove. Mora se govoriti i o odnosu prema zemlji na kojoj su stvarane generacije, prema mjestima gdje su ispisane stranice istorije, prema prirodi koja je vijekovima hranila ovaj kraj i prema ljudima koji ovdje žive.
Pitanje trase auto- puta Bar – Boljari, koji jednim dijelom prolazi kroz teritoriju opštine Andrijevica, zato nije samo pitanje infrastrukture. To je pitanje odgovornosti prema jednom prostoru, prema njegovoj prošlosti, ali i prema njegovoj budućnosti.
Veliki infrastrukturni projekti jesu potrebni. Oni treba da donose razvoj, da povezuju krajeve, da otvaraju mogućnosti za nova radna mjesta i bolji život. Ali razvoj koji uništava temelje jednog kraja nije razvoj. To je kratkovidost čije će posljedice osjećati generacije koje dolaze.
Prema informacijama koje su došle do javnosti, postoji mogućnost da se trasa auto- puta spusti u samu Limsku kotlinu, umjesto da ide obodom, iznad naselja – pravcem ispod Željevice, vrhom Trepče prema Gradini.
Takvo rješenje ne bi bilo samo drugačiji izbor trase. Ono bi značilo direktno mijenjanje lica Andrijevice i njene okoline. Značilo bi ugrožavanje jedne od najplodnijih kotlina sjevera Crne Gore, naselja uz Lim, poljoprivrednog zemljišta i prirodnih potencijala koji su decenijama zapostavljani.
Andrijevica nije samo prostor kroz koji treba provesti saobraćajnicu. Ona je kraj sa imenom, dušom i istorijom. Ona je prostor koji je u najtežim vremenima dao ogroman doprinos borbi za slobodu.
Posebno zabrinjava činjenica da bi predložena trasa mogla proći između dva izuzetno važna spomenička kompleksa – Spomen muzeja na otvorenom na Knjaževcu i spomenika Julskom ustanku na Crvenim Prlima.
Postavlja se pitanje: kako je moguće planirati savremeni infrastrukturni objekat na prostoru koji predstavlja jedan veliki istorijski memorijal? Kako je moguće dozvoliti da se prostor koji bi trebalo da bude mjesto sjećanja i poštovanja pretvori u koridor buke, saobraćaja i industrijskog opterećenja?
To nije samo pitanje morala i odnosa prema precima, već i pitanje poštovanja zakona koji štite kulturno-istorijska dobra. Spomenici nisu smetnja razvoju. Oni su temelj identiteta jednog prostora.
Pored toga, prelazak preko Kraštnice i Sitne Luke nije samo tehničko pitanje. To su mjesta duboko utemeljena u istoriji Vasojevića, prostori gdje su održavane skupštine Vasojevića, pa čak i Moračana.
Posebno treba podsjetiti da je spomenik oslobođenju Vasojevića u doba Karađorđa trebalo da bude podignut upravo na Sitnoj Luci, gdje je bio smješten štab Karađorđeve vojske na čelu sa Rakom Levajcem, Antom Čolakom i Hadži Prodanom.
Preko Lima se nalaze i spomenici na mjestima stradanja Vukajla Kukalja, a nešto niže i spomenik britanskom vojniku iz Prvog svjetskog rata. Svaki taj prostor nosi svoju priču, svaki kamen svjedoči o vremenima koja su oblikovala ovaj kraj.
Mnogi kulturni poslenici Lim nazivaju „Svetom vodom Jordana“. To nije slučajna metafora. Lim nije samo rijeka koja protiče kroz Andrijevicu. On je žila kucavica ovog kraja, izvor života, simbol trajanja i jedan od najvećih prirodnih potencijala koji imamo.
Umjesto da iskoristimo potencijale ove „zlatne rijeke“, da razvijamo turizam, poljoprivredu, proizvodnju zdrave hrane i sve ono što ovaj prostor može da ponudi, mi danas rizikujemo da je dodatno opteretimo i narušimo.
Ovdje nema voćke koja ne može roditi. Livade i planine ovog kraja imaju ogroman potencijal, a nigdje nema kvalitetnijeg mlijeka, sira i kajmaka nego u Vasojevićima. Samo je pitanje da li ćemo stvoriti uslove da ljudi ovdje žive od svog rada ili ćemo nastaviti da ih gonimo iz sopstvenog zavičaja.
Jer najveća vrijednost svakog kraja nije samo njegova zemlja i priroda. Najveća vrijednost su ljudi.
Sve što radimo mora biti usmjereno ka tome da motivišemo mlade da ostanu, da oni koji su otišli dobiju razlog da se vrate, da Andrijevica ponovo bude mjesto života, a ne samo mjesto iz kojeg se odlazi.
Ako umjesto razvoja dobijemo narušenu životnu sredinu, ugroženu poljoprivredu i prostor koji više nije privlačan za život, onda radimo potpuno suprotno od onoga što nam je potrebno.
Posebno zabrinjava ćutanje koje prati ovu temu. Ponekad je ćutanje opasnije od same namjere. Jer kada se odluke donose bez dovoljno javne rasprave, bez uključivanja ljudi od struke i bez ozbiljnog preispitivanja posljedica, onda je moguće da sutra bude kasno.
Zato je neophodno da hitno sjednu ljudi od struke – urbanisti, inženjeri, ekolozi, istoričari, kulturni poslenici i svi koji mogu dati odgovoran sud. Ne smijemo čekati da mašine izađu na teren, pa tek onda shvatiti šta smo izgubili.
Ovo svakako nije pitanje protivljenja auto - putu. Ovo je pitanje kako da auto-put bude napravljen na način koji neće uništiti ono zbog čega jedan kraj postoji.
Žalosno je što još nije dostojno obilježeno mjesto gdje je osnovana Prva narodna skupština i izabran prvi Narodnooslobodilački odbor u svijetu. To se nije dogodilo u udobnim kabinetima, već stojeći u Šljiviku Dedovića, u vremenu kada se odlučivalo o sudbini naroda. Na tom mjestu trebalo bi postaviti spomen-obilježje, kao i spomen-ploču tamo gdje je Bogdan Novović održao prvi govor na oslobođenoj teritoriji.
Takođe je odavno trebalo izgraditi Spomen-dom u prestonici Knjaževine, odnosno države Holmije – u Andrijevici, kako bi ovaj kraj dobio mjesto koje zaslužuje u kulturnom i istorijskom smislu.
Ovo podsjeća na neka ranija vremena kada je Andrijevica gubila svoj administrativni značaj, kada se govorilo da ovaj kraj ne može napredovati ako ostane kao komuna. Podsjeća i na teške stranice odnosa prema Vasojevićima, na naredbe Milovana Đilasa i Vlada Martinovića Bajice koje su ostavile duboke tragove u pamćenju naroda.
Danas ne smijemo dozvoliti da nove generacije jednog dana pitaju zašto nismo imali snage da sačuvamo ono što su nam preci ostavili.
Ako se autoput dovede u središte Limske doline i ako prođe između najznačajnijih spomen-obilježja Andrijevice, onda neće biti narušen samo prostor. Biće narušen odnos prema istoriji i prema onima koji su na ovom mjestu ostavili svoje živote za slobodu.
Nijedan ekonomski interes ne može biti iznad zdravlja ljudi, očuvanja životne sredine i istorijskog nasljeđa. Savremeni putevi u civilizovanim društvima ne uništavaju najvrijednije što jedan prostor ima – oni ga zaobilaze i štite.
Zato je neophodno da se još jednom preispita planirana trasa i da se prihvati rješenje koje će uvažiti i potrebu za auto-putem i potrebu da Andrijevica ostane živa, zdrava i prepoznatljiva.
Pozivam sve nadležne institucije, stručnu javnost, projektante i državne organe da još jednom pogledaju ovo pitanje sa punom odgovornošću.
Nadam se da će nakon ovog teksta neko staviti prst na čelo i zapitati se šta radimo i šta ostavljamo iza sebe. Ako još postoje svijest i savjest, onda mora biti vremena da se pronađe bolje rješenje.
Uvjeren sam da će struka, ako bude imala priliku da nezavisno odlučuje, pronaći model koji će spojiti saobraćajne potrebe sa zaštitom prirodnog i istorijskog nasljeđa.
Naša obaveza nije samo da izgradimo puteve. Naša obaveza je da sačuvamo ono preko čega ti putevi prolaze.
Andrijevicu smo dobili u nasljeđe od onih koji su se borili za slobodu. Naša dužnost je da je potomcima ostavimo razvijeniju, ljepšu i zdraviju – a ne trajno narušenu.
Jer 17. jul nas svake godine podsjeća na jednu veliku istinu: sloboda se ne brani samo u ratu. Ona se brani i u miru – odgovornošću prema zemlji koju smo dobili od predaka.
(Autor je predsjednik Udruženja za njegovanje tekovina oslobodilačkih ratova „Sloboda“ iz Andrijevice )
