Ne znam „ima li još iko igđe u ovu Crnu Goru“, što bi rekao Matija Bećković, a da mu nije jasno da mi odavno nijesmo nezavisni i suvereni gospodari u svojoj zemlji, te da nam drugi kroje kapu i pitaju se šta će se kod nas dešavati, kako i na koji način, te ko će nas zastupati i navodno predvoditi.
Istina, nedavno smo, uz svu pompu i zvanice, obilježili dvadeset godina od Lipkinog i Lajčakovog referenduma – najprije u Plantažinom „vinogradu“, reklo bi se kako to priliči svecu i troparu, a potom i koncertima koje je predvodio čuveni Riki Martin, ne baš za tako mali kikiriki.
Nema mnogo onih koji se, nakon dvadeset godina, baš previše ponose tim referendumom, poslije kojeg su nam ostali Rankov barjak i himna, prema kojoj se, na žalost države, veliki broj njenih građana ne odnosi onako kako se u svijetu odnosi prema, reklo bi se, glavnim državnim simbolima.
Ali, to je sada manje važno. Možda će doći dan kada će oni koji moraju shvatiti, a tu prije svega mislim na institucije sistema, razumjeti da postoji nimalo mali dio građana koji misli drugačije. To se moglo vidjeti i na samom referendumu, ali i na posljednjem popisu stanovništva.
Koliko to odgovorni u institucijama sistema shvataju ozbiljno, najbolje se moglo vidjeti nedavno, i u Vladi i u samom Parlamentu, gdje navodno sjede izabranici, odnosno predstavnici građana.
Rekao bih prije da su i u Vladi i u Parlamentu ljudi koje nije izabrao samo narod Crne Gore, već i neki drugi koji nam godinama kroje sudbinu i po čijim notama sviraju i igraju naši političari.
Da možda pojednostavim rečeno: koliko god su naši političari udarali jedni u klin, a drugi u ploču, uvjeravajući narod da su samo oni u pravu i da nas jedino oni ispravnim putem vode ka Evropskoj uniji, pokazalo se da sve baš i nije tako.
Tek kada je stvar u svoje ruke uzeo, a što bi narod rekao, „na svoje gusle zagudio“ pored Ribnice gospodin Satler, postalo nam je, valjda, svima jasno ko se ovdje, kod nas, zaista pita, a ko igra onako kako mu se kaže.
I dok su nas u Skupštini uvjeravali, odnosno optuživali jedni druge kako baš oni drugi žele da uvedu, odnosno vrate na mala vrata u vlast Demokratsku partiju socijalista, i ko zna dokle bi ta igra, koju smo kao djeca zvali „šuga“, trajala da nam jedan čovjek nije otkrio ko u stvari vuče konce i ko svira u diple.
I tako saznasmo da zavađena braća, u stvari, i nijesu toliko zavađena koliko nam se sami predstavljaju, pa su čak neki uvjeravali javnost da ćemo saznati ko je vjera, a ko nevjera.
Upravo tako. Neki su se sami otkrili, iako to niko od njih nije tražio, baš kao što su svojevremeno išli i špijali svoje prvake, govoreći da su izdajnici i otkrivajući ko im je finansirao kampanje.
Da ne bi bilo gospodina Satlera, ne bismo saznali kako stvari zaista stoje i koliku su ljubav, u stvari, neki poslanici zadržali prema svojim bivšim kontaktima.
Sve me to podsjetilo na onaj poznati film Zdravka Šotre sa Žarkom Lauševićem i Vojislavom Štimcem, koji se zvao „Braća po materi“.
Ako se sjećate, stariji brat Braco, koga tumači Laušević, u stvari je ustaški emigrant, dok se mlađi brat Slavko, koga igra Štimac, sa njim upoznaje tek preko pisama.
U našem slučaju, po našoj „braći po materi“, odnosno „braći po Satleru“, saznajemo koliko su, u stvari, tvrdi politički stavovi i razlike među našim političarima koji, rekao bi čovjek, ne mogu jedni druge očima da vide i tvrde da su samo njihove partije i samo njihovi stavovi ispravni, te da nas jedino oni, „građanistički“, vode u voz za Brisel.
Hvala, gdje čuo i gdje ne čuo, gospodinu Johanu Satleru, austrijskom diplomati, koji nam je otkrio ko je, u stvari, dao odgovor na pitanje jedne poslanice Pokreta Evropa sad – ko je kod nas vjera, a ko nevjera.
Izgleda da nas je gospodin Satler dobro pročitao, da ne kažem upoznao kao narod, odnosno njegove pojedince, još dok je bio ambasador u Bosni i Hercegovini, prije dolaska u Crnu Goru.
Pod njegovom dirigentskom palicom skoro svi zasviraše u iste note, pa tako od osamdeset jednog poslanika izgleda da dobismo čak sedamdeset četiri istomišljenika, koji će se svi do jednoga pravdati svojim biračima da je to jedini put koji nas vodi u Evropu, bili na konju sa hvataljkama ili u udobnoj fotelji.
U stvari, Johan je dobro pročitao da smo mi narod koji ljubi vlast i gospodara i da je navikao da sluša komandu.
Što bi Balašević u svojoj pjesmi „Boža zvani Pub“ rekao:
„Jedni ga hvale, drugi žale, treći kažu: E, moj brale, taj je bio kao kvaran zub.
A karta (politika) je kurva. Izvin te me što psujem, jer ja samo pričam onako kako čujem. I ako su lagali mene, ja lažem vas.“
