Od Virpazara i Zete do Pljevalja: Zvanična zastava i trobojka zajedno kao simbol novog vremena

PIŠE: Milenko Miško Jovanović

Ovogodišnji 13. jul, Dan državnosti Crne Gore i Dan ustanka, možda će ostati upamćen ne samo po svečanostima, već i po jednoj važnoj poruci koja se mogla vidjeti širom zemlje. Na mnogim mjestima, prvi put poslije mnogo godina bez tenzija i sporenja, jedna pored druge našle su se zvanična državna zastava Crne Gore i crnogorska trobojka – zastava Kraljevine Crne Gore.

Za nekoga je to možda samo detalj. Za Crnu Goru, opterećenu decenijskim podjelama, to je snažan simbol.

Trobojke su se vijorile u Zeti, Pljevljima, Beranama, Mojkovcu i drugim gradovima. Na pojedinim mjestima mogle su se vidjeti i zastave Srbije. I ono što je najvažnije – nije bilo incidenata, nije bilo tenzija, niti je većini građana to predstavljalo problem. Osim onima koji i dalje politički opstaju na podjelama, većina je prihvatila da različiti simboli ne moraju biti povod za nove sukobe.

Posebnu težinu imala je slika iz Virpazara, gdje su kod spomenika 13-julskom ustanku zajedno stajale državna zastava Crne Gore i trobojka. Upravo u Crmnici, kraju koji se oduvijek nazivao srpskom perjanicom, poslata je poruka da se ljubav prema svom istorijskom i nacionalnom identitetu ne isključuje sa poštovanjem države u kojoj živiš.

Možda je baš to najveća poruka ovogodišnjeg 13. jula.

Posljednjih godina sve češće se govori o politici ideološkog pomirenja, koju kao jedan od svojih političkih ciljeva ističe koalicija Za budućnost Crne Gore. Bez obzira na to kako ko doživljava tu političku ideju, činjenica je da se u javnom prostoru sve češće prihvata mogućnost da različiti istorijski simboli mogu postojati jedni pored drugih, bez mržnje i netrpeljivosti.

To nije pobjeda jedne ideologije nad drugom. To bi trebalo da bude pobjeda zdravog razuma.

Jer, ako postoji narod koji zaslužuje pomirenje, onda je to narod u Crnoj Gori.

Gotovo da nema porodice koja nije osjetila tragediju Drugog svjetskog rata. U mnogim kućama jedan brat bio je u partizanima, drugi kod četnika. Jedni su nosili petokraku, drugi kokardu. I jedni i drugi ostavili su kosti širom Crne Gore, vjerujući da se bore za slobodu svog naroda i svoje otadžbine.

Osamdeset godina kasnije, vrijeme je da se i o tom periodu govori bez isključivosti.

Nesporno je da su i partizanski i ravnogorski (četnički) pokret nastali kao pokreti otpora okupaciji, svaki sa svojom vizijom državnog uređenja. Partizani su se borili za revolucionarnu, socijalističku Jugoslaviju, dok su ravnogorci bili monarhistički pokret odan kralju i jugoslovenskoj vladi u izbjeglištvu.

Istorija je, međutim, daleko složenija od političkih parola. I jedni i drugi imaju stranice koje zaslužuju ponos, ali i stranice koje zaslužuju ozbiljno preispitivanje. Među komandantima oba pokreta bilo je i časnih ljudi i onih čije su odluke ostavile teške posljedice. Ali upravo zato nije ispravno čitave pokrete svoditi na kolektivnu osudu ili kolektivnu bezgrešnost.

Poslije rata, komunistička vlast je pisala zvaničnu istoriju. Pobjednici su, kao i mnogo puta kroz svjetsku istoriju, oblikovali narativ o ratu, dok je druga strana decenijama bila bez prava glasa.

Da se istorija može posmatrati i drugačije pokazalo je i pravosuđe Republike Srbije, koje je 2015. godine rehabilitovalo generala Dragoljuba Dražu Mihailovića, poništivši presudu iz 1946. godine kao politički i ideološki motivisanu. Ta sudska odluka nije izbrisala sve istorijske sporove niti je značila da su svi postupci pripadnika Ravnogorskog pokreta bili ispravni, ali je predstavljala priznanje da se ni istorija ne može zasnivati na političkim presudama jednog vremena.

S druge strane, danas više niko ozbiljan ne spori veličinu partizanske borbe protiv fašizma, ali se sve otvorenije govori i o poslijeratnim likvidacijama, političkim progonima, Golog otoka i drugim tamnim stranicama komunističkog perioda.

Istorija, dakle, nije crno-bijela.

Zato je možda konačno došlo vrijeme da potomci i jednih i drugih prestanu da vode ratove svojih pradjedova.

Osam decenija je prošlo od Drugog svjetskog rata.

Dovoljno da se svako pokloni svojim precima.

Dovoljno da se priznaju i herojstva i greške.

Dovoljno da prestanemo da dijelimo narod na pobjednike i poražene.

Dovoljno da se okrenemo budućnosti.

Ovogodišnji 13. jul pokazao je da je to moguće. Da državna zastava i trobojka mogu stajati jedna pored druge. Da nikome ne smeta ako neko mirno i dostojanstveno istakne simbol svog istorijskog identiteta. Da ljubav prema Crnoj Gori ne mora imati samo jedan oblik.

Možda je upravo to najveća pobjeda ovog praznika.

Ne pobjeda jedne zastave nad drugom.

Nego pobjeda pomirenja nad podjelama.

Jer Crna Gora je suviše mala da bi i dalje živjela u rovovima iskopanim prije osamdeset godina.

Vrijeme je da ih konačno zatvorimo.