ISTINA O BOJU IZMEĐU PERESVETA I ČELUBEJA
(I ono što nije napisano u žitijima)
Episkop Mitrofan (Badanin)
Nedavno na besedama kod Svetog Patrijarha obratio sam pažnju na sliku, koja se nalazila u njegovoj prijemnoj dvorani. To je bio original slike Pavela Riženka «Pobeda Peresveta». Na platnu je prikazana čuvena borba nepobedivog tatarsko-mongolskog junaka Čelubeja i našeg Aleksandra Peresveta – monaha, koji je sa posebnim blagoslovom prepodobnog Sergeja Radonješkog otišao sa svojim sabratom Andrejem Osljabejem u bitku na Kulikovom polju.
Velika mudrost i prozorljivost izuzetnog ruskog sveca, prepodobnog Sergeja, se ovaplotila u samoj suštini ove bitke. Ovo je bila bitka sila svetlosti i sila tame. I ovo uopšte nije slikovit izraz, već sama suština događaja, koji su se desili 8. septembra 1380. godine.
Dok smo stajali ispred ove slike, jedan od igumana Trojice-Sergejevske lavre nam je ispričao sledeću priču. U lavri živi monah, koji je u doba svoje mladosti, kao i mnogi u to vreme, bio zanesen istočnim duhovnim tradicijama i borilačkim veštinama. Kad je počela perestrojka, on je sa prijateljima odlučio da ode na Tibet, kako bi stupio u neki budistički manastir. Od 1984. godine, kad su manastiri Tibeta bili otvoreni za posetu, istina, za ograničeni broj posetilaca, tamo su počeli da dolaze mnogi stranci.
I treba reći direktno da je odnos prema strancima u manastirima bio krajnje loš: ipak je to tibetanska nacionalna duhovnost. Naš budući monah i njegovi prijatelji su bili razočarani: oni su tako težili tom uzvišenom učenju, tom bratstvu, duhovnim podvizima, mantrama i molitvama. Takav odnos je trajao dok Tibetanci nisu saznali da su pred njima Rusi. Oni počeše da se dogovaraju među sobom, i u razgovoru se začu reč «Peresvet». Počeše da objašnjavaju i ispostavi se da je ime ovog ruskog monaha zapisano u posebnoj svetoj knjizi, u kojoj se beleže njihovi najvažniji duhovni događaji. Pobeda Peresveta je tamo uneta kao događaj, koji je remetio uobičajeni tok stvari.
Ispostavlja se da je Čelubej bio ne samo iskusan ratnik i junak – on je bio tibetanski monah, koji je prošao pripremu ne samo u sistemu borilačkih veština Tibeta, već je savladao i najstariju praksu borilačke magije – Bon-po. Kao rezultat ovog, on je postigao vrhunce ovog posvećenja i stekao status «besmrtnog». Fraza «Bon-po» može da se prevede kao «škola borilačkog magijskog govora», to jest borilačka veština, u kojoj efikasnost načina borbe bezgranično raste usled privlačenja sile moćnih bića onostranog sveta – demona (vragova) putem magijskih bajalica. Kao rezultat ovog, čovek pušta u sebe «snagu zveri», ili se, jednostavnije govoreći, pretvara u biće, objedinjeno s demonom, neka vrsta simbioze čoveka i demona, postajući demonizovan. Cena takve usluge je besmrtna ljudska duša, koja posle smrti ne može da se oslobodi ovih jezivih posmrtnih zagrljaja sila tame.
Smatralo se da je takav monah-ratnik praktično nepobediv. Broj ovakvih ratnika-Tibetanaca, koje su izabrali duhovi, je uvek bio krajnje mali, smatralo se da su oni posebna pojava u duhovnoj praksi Tibeta. Zbog ovog je Čelubej i bio izabran za dvoboj sa Peresvetom – da bi se Rusi još pre početka borbe duhovno slomili.
Na poznatoj slici V. M. Vasnjecova oba ratnika su prikazana u oklopima, što iskrivljava dubinski smisao događaja. Pavel Riženko je tačnije opisao ovaj siže: Peresvet je na dvoboj izašao bez oklopa – u odori ruskog velikoshimnika i sa kopljem u ruci. Zbog toga je on i sam zadobio tešku ranu od Čelubeja. Ali je ubio «besmrtnog». Ovo je izazvalo potpunu zbrku u tatarskoj vojsci: pred njihovim očima se desilo ono što u principu nije moguće da se desi. Narušen je uobičajen tok stvari i uzdrmani su nepokolebljivi zakoni paganskog sveta.
I dan-danas sluge duhova tame, majstori istočnih borilačkih veština, čuvaju uspomenu na to da postoje izvesni «Rusi», koji imaju svog Boga, čija je snaga nepobediva. I ovaj ruski Bog je iznad svih njihovih bogova, a ratnici ovog Boga su nepobedivi.
Priređivač: Igor Rems
Izvor: Arhivski snimci srednjovekovne Srbije