Simbolika prevare ili - srpski glasovi za NIŠTA

PIŠE: Mićo Lutovac

Da nije bilo Srba, Jakov Milatović nikada ne bi sjedio u kabinetu predsjednika države. Nikada. Srbi su mu vjerovali, nosili ga na svojim leđima, dajući mu podršku u uvjerenju da će bar jednom u Crnoj Gori imati čovjeka na vrhu koji neće ponižavati njihove žrtve, koji neće gaziti po srpskom dostojanstvu i koji neće svaki svoj politički gest mjeriti u Zagrebu ili Briselu.

Ali već na prvim koracima pokazao je da je sve bila predstava, šarena laža. Sada imamo predsjednika koji se takmiči u tome ko će ljubaznije ispuniti hrvatske i zapadne želje, i to najčešće na račun naroda čijim je glasovima izabran.

Najočitiji primjer jeste njegova izjava data juče u Bijelom Polju, kada je upitan za eventualno oduzimanje književne nagrade „Risto Ratković“ Radovanu Karadžiću. Vajni šef države je izgovorio:

„Ako to bude odluka SO Bijelo Polje, to onda treba poštovati i to je sve što imam da kažem.“

I dodao:

„To što ste mu dali 1993. godine, to mu se ne može uzeti. Ali možete simboličnim političkim gestom pokazati svoj odnos prema ostavštini toga čovjeka, a vi znate moj odnos prema ostavštini toga čovjeka da je veoma negativan.“

Dakle, predsjednik Crne Gore smatra da je nagrada Radovanu Karadžiću – srpskom pjesniku i simbolu jednog vremena – nešto što je legitimno oduzimati kao „simbolički gest“. Ali taj „simbolički gest“ nije ništa drugo nego još jedna politička izdaja.

Kao da to nije dovoljno, Milatović je javno ocjenio da je usvajanje Rezolucije o Jasenovcu u Skupštini Crne Gore „potpuno nepotrebna aktivnost“. Rekao je i da će „15 ili 17 miliona evra“ sada biti cijena koja će pasti na teret države zbog tih „grešaka“.

Za njega je dakle, Jasenovac – nepotrebno. Umjesto da stane u odbranu istine i žrtava, on sve svodi na finansijske kalkulacije i diplomatske „gestove“. Ni riječi o nevinim žrtvama, ni riječi o ustaškom genocidu. Samo prazna, birokratska hladnoća.

Milatović nije krio ni da smatra da Hrvatska „ima snažniju polugu“ u evropskim integracijama Crne Gore nego sama Crna Gora. Zvuči kao priznanje vazalnog statusa. Umjesto da štiti interese sopstvene države, on prihvata ulogu mlađeg partnera koji mora da sluša šta Zagreb kaže.

A da sve bude začinjeno cinizmom – najavio je da će sa hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem zajedno gledati utakmicu u Zagrebu. Dok Milanović pljuje Srbe i omalovažava sve što je srpsko, Milatović mu pravi društvo na tribinama.

Danas je jasno: Jakov Milatović nema više kredibilitet. Izdao je narod koji ga je iznio. Umjesto da bude glas onih koji su ga podržali, on je postao eho susjednih i stranih interesa.

On više nema snage ni za odborničko mjesto u svojoj sredini. Njegova politička sudbina je zakovana: mrtav je, politički, u očima naroda koji ga je izabrao.

I dok on sanja evropske integracije po mjeri Zagreba i Brisela, istina je mnogo jednostavnija i bolnija za njega: Jakova Milatovića danas jedva primaju i na saboru bratstva u Dabovićima. Od čovjeka koji je predsjednik države, do toga da više ne bi mogao glasovima da bude ni član mjesne zajednice u ime svojih Bjelopavlića i seljana – to je njegova prava, simbolična slika.

Od nade je postao podsmjeh, od obećanja – izdaja, od predsjednika – politički pokojnik.