Ćirilica

PIŠE: Milenko Jovanović

Poslanik Demokratske Crne Gore Nikola Rovčanin podsjetio je juče javnost na jednu veliku, a pomalo zapostavljenu istinu – na ustavnu obavezu ravnopravnosti ćiriličnog i latiničnog pisma u našoj državi. Njegova poruka da treba „drastično povećati zastupljenost ćirilice“ zaslužuje svaku pohvalu, jer nije puka retorika već podsjećanje da Ustav nije ukras, već temelj države u normalnim sistemima.

Rovčanin je opravdano naglasio da će Crna Gora, ako ostane vjerna sopstvenom Ustavu, biti druga država unutar Evropske unije sa ustavno utvrđenim ćiriličnim pismom – uz Bugarsku. Podsjetio je i da su evro novčanice štampane u tri pisma, među kojima je i ćirilica. Dakle, pitanje ćirilice nije pitanje „retrogradnosti“ ili „balkanskog balasta“, kako su to neki moralni i duhovni invalidi znali predstavljati, već je i pitanje evropske vrijednosti i identitetskog samopoštovanja.

No, valja primjetiti da bi bilo dobro da i sama Demokratska Crna Gora, stranka kojoj Rovčanin pripada, u svojim javnim nastupima, kampanjama i promotivnim materijalima pokaže više dosljednosti u ovom pogledu. Njihova stranačka dokumentacija, internet prezentacije i javni nastupi uglavnom su latinični, dok je ćirilica skoro u potpunosti potisnuta. Ako već pozivamo na ustavnu obavezu, onda bi bilo prirodno da političke organizacije, naročito one koje je javno ističu, budu prve u njenoj primjeni. Uključujući i objave na društvenim mrežama.

U ovom trenutku, najdosljedniji u odnosu prema Ustavu svakako je predsjednik Skupštine Andrija Mandić. Njegovi javni nastupi i zvanični dokumenti uglavnom su u skladu sa duhom i slovom Ustava, čime se pokazuje da ćirilica nije samo pitanje simbolike, već stvar konkretne političke prakse tamo gdje je dosljednog poštovanja Ustava.

Ćirilica je više od pisma – ona je kulturni ključ koji nas povezuje sa našim precima i istorijskim trajanjem. Svi vladari i duhovni velikani koji su gradili i branili identitet Crne Gore bili su ćirilični: kralj Nikola, Njegoš, Sveti Petar Cetinjski, Marko Miljanov... Niko od njih nije pisao latinicom, niti je latinica ikada imala državni ili identitetski kontinuitet u Crnoj Gori.

Ćirilica je jedino pismo na kojem su nastale naše povelje, naše pjesme, naše zakletve i naše molitve. Od Limske povelje iz 13. vijeka, preko Njegoševog „Gorskog vijenca“, do zapisnika crnogorskih skupština u doba kralja Nikole – sve je pisano ćirilicom. To je pismo u kojem je narod govorio o sebi, svome dostojanstvu i svojoj slobodi.

Nažalost, danas je situacija daleko od ustavne ravnopravnosti. U školama se ćirilica uči, ali se u praksi manje koristi – školske sveske, udžbenici i nastavni materijali često favorizuju latinicu. Na internetu, latinica je gotovo potpuno preuzela primat, što ostavlja utisak da je ćirilica nekakvo „staromodno pismo“. To je posljedica dugogodišnje zapostavljenosti i nedostatka jasne kulturne politike.

Mediji su takođe veliki dužnici ćirilice. Većina portala u Crnoj Gori latinična je, dok su ćirilični mediji u manjini. To nije samo stvar uređivačke politike, već i pitanje identitetskog samopouzdanja. Jer ako sami ne čuvamo svoje pismo, zašto bi ga drugi poštovali?

U doba tehnologije, često se kaže da je ćirilica „nepraktična“ ili „manje funkcionalna“. No, to je argument koji ne stoji. Svi savremeni operativni sistemi, aplikacije i digitalne platforme podržavaju ćirilicu, a softveri i tipografija nude bezbroj modernih rješenja. Prava istina je da je zapostavljenost ćirilice više stvar inercije i navike nego tehnološkog ograničenja.

Ne treba zaboraviti ni estetsku dimenziju. Ćirilica je pismo sa snažnim vizuelnim identitetom – harmonično, monumentalno, prepoznatljivo. Njena forma nosi dostojanstvo i čini da svaki tekst izgleda svečanije i uzvišenije. Zato nije slučajno da su sve naše istorijske povelje i najljepše pjesme nastale upravo na ćirilici. Ako hoćemo da budemo iskreni – ćirilica je i ljepše pismo.

Očuvanje ćirilice nije pitanje nostalgije, već pitanje identitetskog i državnog dostojanstva. Francuzi se ponose svojim jezikom, Grci svojim pismom, Mađari svojom tradicijom – zašto bismo mi bili jedini koji se stidimo onoga što je naše? Ćirilica je ogledalo naše istorije i kulture. Njeno zanemarivanje značilo bi zanemarivanje samih sebe.

Zato je dobro što je Rovčanin otvorio ovu temu. Ali je isto tako važno da taj apel ne ostane samo u skupštinskim klupama i u medijskim naslovima, već da ga političke stranke, institucije kulture, škole i mediji pretvore u životnu praksu. Ćirilica nije samo slovo na papiru – ona je temelj na kojem stoji naša prošlost i na kojem moramo graditi budućnost Crne Gore.