Kako su Srbija i Vučić obilježili samit u Tivtu
PIŠE: Tomislav T. Velički
Prebiram po glavi ovih dana. Još odzvanja eho Samita Evropske unije i Zapadnog Balkana u Tivtu. Toliko pompe, toliko protokola, toliko velikih riječi o evropskoj budućnosti, a između redova opet iste stare priče, isti stari strahovi i iste stare opsesije.
I jedna ličnost u središtu pažnje više nego svi ostali zajedno – Aleksandar Vučić.
Koliko je samo pažnje posvećeno njegovom dolasku. Koliko nervoze, koliko pokušaja da se svaki njegov korak isprati i obesmisli. Od sramotnih zabrana ulaska ljudima koji su željeli da mu pruže podršku, do transparenata i plakata sa uvredljivim porukama koji su osvanuli na više lokacija.
Ništa nije bilo slučajno.
Ni Cetinje, ni Sutomore.
Posebno ne Sutomore, gdje Srbi čine značajan dio stanovništva i gdje je bilo jasno da se takvim porukama želi izazvati nova podjela i baciti nova koska među narod.
Ali sve je to ostalo u drugom planu.
Jer je Vučić, sviđalo se to nekome ili ne, iz tog susreta izašao kao najznačajniji politički sagovornik regiona. To se vidjelo i po susretima, i po razgovorima, i po pažnji koju mu je ukazao francuski predsjednik Emanuel Makron. Dok su drugi jurili za fotografijama, Vučić je vodio razgovore.
I što je najvažnije – nije nasjeo ni na jednu provokaciju.
Sve je primio mirno, bez drame i bez nervoze.
S druge strane, Crna Gora je ponovo dobila obećanja da bi mogla biti naredna članica Evropske unije. Lijepo zvuči. Naravno da nije loše ako se država razvija i približava najrazvijenijim ekonomijama.
Ali postavlja se pitanje: da li se danas u Evropsku uniju ulazi zbog ispunjenih standarda ili zbog geopolitičke podobnosti?
Čini se da je odgovor sve očigledniji.
Nekada su nam govorili o vladavini prava, institucijama, ekonomskim reformama i demokratiji. Danas je glavno pitanje odnos prema Rusiji.
I tu dolazimo do suštine.
Srbija nije poludjela da vodi politiku protiv Rusije.
Naprotiv.
Srbija je strpljivo kupovala vrijeme.
Mnogi su to nazivali neodlučnošću. Danas se sve više pokazuje da je to bila promišljena državna politika.
Može se Vučiću mnogo toga zamjeriti. I treba. Nijedan političar nije bez greške.
Ali mu se ne može osporiti strpljenje.
Ne može mu se osporiti politička izdržljivost.
Ne može mu se osporiti da je Srbiju ekonomski podigao daleko iznad onoga što je bila prije deset ili petnaest godina.
Građeni su putevi.
Dolazile su investicije.
Rastle su plate i penzije.
Stvarane su rezerve.
Korišćeni su evropski fondovi kada je to bilo korisno.
Ali se nije potrčalo da se bespogovorno prihvati svaki zahtjev koji dolazi iz Brisela.
To je razlika.
Dok su mnogi na Balkanu mislili samo o sljedećim izborima, Srbija je razmišljala o narednim decenijama.
A svijet se za to vrijeme promijenio.
Karte su ponovo podijeljene.
Evropska unija više nije centar svijeta.
Pogledajmo samo odnos snaga.
Sjedinjene Američke Države.
Kina.
Indija.
Rusija.
To su sile koje određuju budućnost dvadeset prvog vijeka.
U tom novom svijetu Evropa više nije ono što je bila.
Da jeste, ne bi je Velika Britanija napustila.
Da jeste, ne bi se unutar same Unije sve češće čuli glasovi nezadovoljstva iz Mađarske, Slovačke i drugih država.
Nije slučajno što sve više evropskih lidera počinje da postavlja pitanja koja su do juče bila zabranjena.
Zato mi se čini da je Srbija izabrala najmudriji mogući put.
Da sarađuje sa svima.
Da se ne odriče nikoga.
Da čuva svoje interese.
Da ne ruši mostove prema Istoku zbog aplauza sa Zapada.
I baš zato mislim da ovo jeste vrijeme Srbije.
Ne zato što je najveća.
Ne zato što je najmoćnija.
Već zato što je pokazala više strpljenja od mnogih drugih.
Istorija nas uči da narodi koji znaju da čekaju često dočekaju svoj trenutak.
A Srbi su ga kroz vijekove znali čekati.
Duže nego što su drugi mogli i zamisliti.
Zato danas, dok slušam velike evropske priče i posmatram novo prekrajanje svijeta, sve više vjerujem da će budućnost pripadati onima koji ostanu svoji.
A Srbija je, uprkos svim pritiscima, ostala svoja.
I upravo zato – ovo jeste njeno vrijeme.
