Na današnji dan okončana „Slunjska žetva“ – pet dana nezapamćenog pokolja više od 5.000 Srba
Dana 22.07.1942. godine završio se srbokolj „Slunjska žetva“ u južnim dijelovima Korduna u kojem je „mrtvo kolo u Mašvini“ bilo samo dio šireg istrebljenja kordunskih Srba.
Postoje zločini za koje je ljudski jezik osiromašen riječima, a ljudski um preslab da ih pojmi. Jedan od takvih krikova u istoriji srpskog stradanja započeo je na današnji dan, 18. jula 1942. godine. Tog dana, pokrenuta je unaprijed isplanirana, petodnevna operacija opšteg istrebljenja srpskog pravoslavnog stanovništva na Kordunu, te na području Cazina i Velike Kladuše.
Krvnici, lišeni svake ljudske samilosti, ovu akciju zatiranja čitavog jednog naroda na svojim ognjištima nazvali su imenom od kojeg se ledi krv u žilama - „Slunjska žetva“.
Razmislimo na trenutak o toj zastrašujućoj, potpuno neljudskoj metafori koju su sami Hrvati osmislili. U svijetu normalnog čovjeka, žetva je simbol života, rađanja, blagoslova i plodova teškog rada. Žetva se vezuje za hljeb koji hrani porodicu. Međutim, u zadojenim umovima dželata, srpski narod je izjednačen sa običnim korovom i žitom koje treba pokositi, požnjeti i u potpunosti ukloniti sa lica zemlje.
To nije bila žetva pašnjaka i njiva. To je bila organizovana, hladnokrvna žetva Srba po Slunju i južnom Kordunu. Namjesto srpova i kosa - radili su noževi, bajoneti i maljevi. Namjesto snopova žita - na hrpe su se slagala tijela poklanih srpskih domaćina, majki i nejači. To je bio čisti, destilovani sadizam pretočen u vojni naziv akcije.
Zlikovci su krenuli sistematski, od sela do sela, paleći sve što je srpska ruka izgradila. Jedan od najstrašnijih primjera ove „žetve“ dogodio se u selu Sadilovac. Lokalni Hrvati iz Slunja, vođeni ustaškom ideologijom, uz pomoć muslimanskih ekstremista iz Velike Kladuše (predvođenih Medom Džaferom, Muratom Tovčagićem, Avdom Mujčićem i drugima), sakupili su stotine mještana Srba na prevaru.
Izgovor je bio popis i izdavanje propusnica. Kada su nedužne seljake, žene i djecu satjerali u zidine pravoslavne crkve Rođenja Presvete Bogorodice, zatvorili su vrata. Crkva je pretvorena u masovnu grobnicu i lomaču. One koji nisu izgorjeli u plamenu, dočekali su noževi. Samo u Sadilovcu, u jednom danu, ugašeno je na stotine života, a selo koje je kiptilo od mladosti ostalo je potpuno pusto.
Potpuno su spaljena i srpska sela: Kordunski Ljeskovac, Kršlja, Brezovac, Zapoljak, Lug, Bogovolja, Močile… Krvnici su štedjeli metke - koristilo se hladno oružje i živa lomača.
Ono što su partizanski izviđači i preživjeli mještani zatekli u šumi Mašvina poslije petodnevnog pira, predstavlja scenu kakvu istorija čovječanstva rijetko pamti. To je bio jezivi vrhunac te krvave žetve.
U šumi je pronađeno dječije „mrtvo kolo“.
Hrvatske ustaše su ubile dvadesetoro nedužne djece, dječaka i djevojčica, skinuli ih do gola, a zatim njihova tijela poređali na travi u krug, držeći se za ručice, imitirajući narodno kolo. Na sredinu tog kola postavili su zaklanu srpsku bebu probodenu bajonetom. To nije bio zločin iz bijesa; to je bio ritualni upljuvak u lice čovječnosti, pečat bezumlja koji je trebalo da zauvijek zatre srpsko sjeme na Kordunu.
Riječi svjedoka koje paraju vječnost!
Jedan od preživjelih stradalnika, Nikola Basara, kasnije je pred istorijom i precima ostavio svjedočanstvo koje ledi krv u žilama:
„Kada se razdanilo, 22. jula iz pravca šume Mašvine vidjela su se gotovo sva sela od Cazina do Rakovice. Kuće su sve gorjele. Ostala je pustoš. Pored izgorjelih kuća poneki ljudski leš žene, djeteta ili nekog starijeg muškarca… Bilo je poubijane sitne i krupne stoke. Uz samu šumu sa obje strane do dva kilometra razbacani su leševi djece, žena i starijih osoba.“
U slunjskom, kladuškom i rakovičkom srezu, za samo pet julskih dana, ugašen je svaki vid srpskog života. Smatra se da broj ubijenih Srba u ovoj stravičnoj akciji prelazi 5000 duša. Čitave porodice su izbrisane iz matičnih knjiga rođenih, preselivši se direktno u Knjigu vječnosti.
Decenijama poslije rata, o ovom zločinu se ćutalo u ime lažnog „bratstva i jedinstva“. Mučenici iz Sadilovca i Mašvine bili su žrtve po drugi put - žrtve zaborava i guranja pod tepih.
Naša je dužnost da ne ćutimo!
Ovaj tekst nije tu samo da podsjeti na datum. Ovaj tekst je spomenik od riječi onima koji spomenik nemaju. Sama činjenica da je neko pokolj ljudi nazvao „žetvom“ obavezuje nas da nikada, dok postojimo, ne dozvolimo da prekrije prašina zaborava krike nevine kordunske djece. Dužni smo im sjećanje, dužni smo im palionica svijeća i molitvu.
Kada danas upalite svijeću, sjetite se kordunskih majki i djece čiji krici još uvijek odjekuju brdima oko Slunja.
Po tekstu Stojana Jankovića
Priredio: Igor Rems
