Pohod na srpske gradove i(li) - mržnja kao poslednja karta DPS-a

PIŠE: Mićo Lutovac

Kad god Demokratska partija socijalista osjeti da joj se tlo konačno izmiče ispod nogu, posežu za već viđenim, očajničkim metodama. Tako je i ovoga puta. Potpredsjednica i poslanica DPS-a Aleksandra Vuković Kuč najavljuje proteste „u gradovima gdje je država najugroženija“ – Bernama, Pljevljima, Nikšiću i Herceg Novom. Teško da je neko u Crnoj Gori ostao iznenađen ovom izjavom. Ti gradovi su odabrani ne zato što je u njima država „ugroženija“ nego zato što su u njima Srbi najbrojniji u lokalnim vlastima.

To je suština ove najave i suština cijele politike DPS-a: svaki put kad im izmiče vlast, kad ih sopstveni ljudi napuštaju, kad ih korupcionaške afere pojedu iznutra, oni pokušavaju da spas potraže u mobilizaciji protiv Srba. To je njihova posljednja karta. Jer šta je drugo preostalo stranci koja je za tri decenije srušila institucije, poklonila državu organizovanom kriminalu, otimala crkvenu imovinu, gušila demokratiju i sistematski trovala odnose među ljudima?

DPS kao partija mržnje
Vuković Kuč u svom nastupu govori kako će ti skupovi biti prilika da „građani kažu šta misle“, da se izađe iz kancelarija i sluša narod. To zvuči gotovo komično ako se sjetimo da je upravo DPS godinama zatvarao sva vrata građanima. Svako ko bi pokušao da izgovori rečenicu protiv njih bio je proglašen „neprijateljem države“. Sada, kad su sami gurnuti na marginu, odjednom se sjete dijaloga. Ali to nije dijalog, nego još jedan pokušaj da se na ulici stvore vještačke tenzije, jer im je sve drugo propalo.

DPS je već odavno izgubio i ideologiju i program. Ono što je ostalo jeste mržnja. Mržnja kao pokretač, kao jedini cement koji još može da drži ostatke nekadašnje partijske mašinerije. I zato su gradovi u kojima su Srbi najbrojniji u lokalnim vlastima izabrani za scenu „borbe“. Tu oni vide poslednju priliku da ožive stare podjele i antisrpsku histeriju.

Paralela sa Srbijom
Ali sve to smo već gledali u Srbiji. Blokaderi u Beogradu, isto tako gurani od pojedinih zapadnih centara moći, pokušali su da ulicom uzdrmaju državu i ospore izbornu volju naroda. Nije im pošlo za rukom. Protesti su završeni u praznini, razbijeni u ličnim sukobima i sujetama. Narod ih nije prepoznao, nije ih podržao, nije vidio nikakvu viziju u njihovom buntu.

Sada isti oni koji su dirigovali tamo, hoće da isto urade i ovdje – preko DPS-a. Zato vidimo pokušaj da se pokrenu novi „Majdani“, nove ulice, nove drame. Ali kao što u Srbiji nisu uspjeli da poljuljaju državu, neće ni u Crnoj Gori uspjeti da ožive jednu potrošenu stranku.

DPS u raspadu
Jer DPS više nije ono što je bio. To nije više čvrsta organizacija koja kontroliše sve poluge vlasti. Danas je to partija u raspadu. Cijepa se na frakcije, a sve su prilike da će uskoro dobiti i više stranaka koje će međusobno ratovati za ostatke biračkog tijela. Nije ih napustila samo vlast – napuštaju ih i sopstveni kadrovi, koji traže nove kombinacije da bi preživjeli politički.

U takvom stanju, jedino što im preostaje jeste da pojačavaju antisrpski kurs, da dižu tenzije i da se nadaju da će barem jedan dio primitivnog biračkog tijela, koje još nije pročitalo njihovu suštinu, ostati uz njih. Ali i to je uzalud. Narod je projektovao budućnost bez DPS-a, i ta budućnost se više ne može zaustaviti.

Apsurdni napadi
Poslanica DPS-a u svojoj izjavi pokušava da optuži Demokrate za „jezive“ interpretacije vezane za zločine koji su se dogodili. Ali njene riječi otkrivaju apsurd: stranka koja je decenijama gradila sistem u kojem je organizovani kriminal bio zaštićen kao državni projekat, sada se usuđuje da drugima prebacuje odgovornost za „razoreni bezbjednosni sektor“. Pa ko je taj sektor razorio? Ko je učinio da se u Crnoj Gori ubistva događaju gotovo svakodnevno? Nije to uradila nijedna nova vlast, već baš DPS.

To je kao kad lopov, uhvaćen sa plijenom u rukama, krivicu prebacuje na policajca što ga nije uhapsio ranije. Takav apsurd i takvo izvrtanje istine pokazuju koliko je DPS izgubio svaki kontakt sa realnošću.

Završena priča
Zato, sve njihove najave protesta, svi pokušaji da se mobiliše narod, sve priče o „odbrani države“ – sve je to samo zadnja etapa njihovog nestanka. Kao što su propali blokaderi u Srbiji, tako će propasti i ovi protesti u Crnoj Gori. Nema više snage da se oživi ono što je već sahranjeno.

DPS želi nove „Majdane“. Ali dobiće samo još jedan dokaz da je njihova priča završena. Narod u Crnoj Gori je odlučio da ide naprijed, bez onih koji su tri decenije nazadovali. I ta odluka je jača od svake njihove mržnje, od svakog njihovog pokušaja da zapale ulice.

Istorija je već zapisala: DPS pripada prošlosti.