Kripta hrama na Topolici ispunjena do posljednjeg mjesta: Bar slušao „Srpsko srce Johanovo“

Kripta Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira sinoć je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. U tišini koja je imala težinu molitve i pamćenja, pred brojnom barskom publikom predstavljen je roman „Srpsko srce Johanovo“ autora Veselina P. Dželetovića – djelo koje je, kako se moglo osjetiti u svakom pogledu i uzdahu, duboko dotaklo prisutne.

Veče je proteklo u znaku snažnih emocija, ali i dostojanstvene sabranosti. Dok su se nizale riječi o stradanju, istini i pamćenju, u kripti je vladala ona vrsta tišine koja više govori od svakog aplauza. Posebno tokom obraćanja samog autora, kada su suze u očima mnogih svjedočile da književnost, kad je prožeta iskustvom i bolom, postaje više od umjetnosti – postaje svjedočanstvo.

Blagoslov i riječi ohrabrenja
Veče je biranim riječima blagoslovio arhijerejski namjesnik barski, protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, naglasivši značaj duhovne budnosti i kulture sjećanja u vremenu relativizacije istine.

O romanu su govorili i protojerej Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski, kao i pjesnik Neven Milaković, koji su osvijetlili duhovnu, književnu i istorijsku dimenziju ovog djela.

Protojerej Šćepanović je istakao da Dželetović „nije samo pjesnik i književnik, već i svojevrsni anesteziolog“, jer bez izvjesne umjetničke anestezije ovako teška tema, ispisana srcem i suvom istinom, ne bi mogla biti prihvaćena kao što jeste.

„Služi mu na čast što je smogao snage da progovori o ovoj skrivenoj stranici novije istorije. Ova knjiga možda neće promijeniti odnos međunarodne zajednice prema nama, ali je pokušaj da se javnost upozna sa stradanjem Srba. Posebno je vrijedno što se po ovom romanu snima film na engleskom jeziku, jer sudbina otetog Jovana i Johana, kome je srce Jovanovo presađeno za pet miliona dolara, treba da dođe do svakog dijela zemljinog šara“, kazao je Šćepanović.

„Preporučujem čitanje ove knjige. To je drama, posebna i neobična knjiga. U životu ništa slično nijesam čitao. Spoznajte istinu – istina će vas osloboditi“, poručio je on.

„Evo tog ključa“
Pjesnik Neven Milaković u svom nadahnutom prikazu kazao je da čitanje romana „Srpsko srce Johanovo“ ne donosi kratkotrajnu emociju koja mine nakon neprospavane noći, već opominjuću jeku koja ostaje.

„Nije najgore što se čovjeku može desiti da mu srce iščupaju; mnogo je gore kad mu ga zaključaju. Zvijeri vam ga mogu izvaditi i bez vaše pomoći, ali vam ga ne mogu zaključati bez pristanka. Ključ sami morate okrenuti“, kazao je Milaković, pozivajući prisutne da u knjizi prepoznaju „rezervni ključ“ koji Gospod šalje da se srce ponovo otvori.

Njegove riječi dočekane su u dubokoj tišini, a potom dugim aplauzom.

Autor: „Istina je kao voda“
Obraćajući se publici, Veselin P. Dželetović ispričao je da je roman nastao po istinitom događaju, mnogo prije nego što je široj javnosti postala poznata priča o „žutoj kući“ i trgovini organima.

Podsjetio je da je njegov rođak kidnapovan 1999. godine na Kosovu i Metohiji, da je iza sebe ostavio suprugu i sina, te da je njegovo srce, kako je kazao, „iščupano i prodato bogatom Njemcu“. Supruga je, nakon što je pretrpjela strašno nasilje, oduzela sebi život, a dječak je ostao bez roditelja.

Autor je ispričao da je rad na romanu suštinski započeo 2004. godine, kada je na sahrani mlade žene, na razvaljinama srpskog groblja u jednom kosmetskom selu, upoznao Johana – čovjeka koji je, saznavši čije srce nosi u grudima, došao da pomogne porodici stradalog.

„Kada je ugledao dječaka, sina čovjeka čije srce nosi, taj susret je bio toliko dirljiv da su šavovi od operacije, kako je sam rekao, htjeli da popucaju. To srce je htjelo da iskoči iz grudi. Da li je srce prepoznalo dijete ili je to bila Božja promisao – ne znam. Ali znam da ga je taj susret zauvijek promijenio“, kazao je Dželetović.

Johan je, dodao je, tokom tri godine više puta dolazio da posjeti dječaka, a nakon tragične smrti njegove majke osjetio je snažan poriv da ga usvoji. Upravo ta priča, ispričao je autor, bila je dugo pod medijskom blokadom.

Iz razgovora sa Johanom nastala je 2006. godine poema, napisana za svega dva sata. „I danas se pitam da li sam je ja pisao ili mi je neko diktirao“, kazao je. Na nagovor hiljada čitalaca koji su poemu pročitali na internetu, pretočio ju je u roman, koji je do danas doživio više desetina izdanja i preveden na brojne jezike.

Govoreći o širem kontekstu, Dželetović je poručio da je „istina kao voda i uvijek nađe svoj put“, te da svako ko o zločinu ćuti postaje saučesnik. Podsjetio je da nestali Srbi na Kosovu i Metohiji nijesu nestali u ratnom vihoru, već da su, kako je kazao, kidnapovani i ubijani u prisustvu međunarodne zajednice.

U završnici obraćanja izrazio je uvjerenje da će Kosovo i Metohija biti oslobođeni, jer je to, kako je rekao, „prirodno i pravedno i jedino moguće po zemaljskim i Božjim zakonima“, dodajući da se odnosi snaga u svijetu mijenjaju brže nego što su mnogi očekivali.

Veče koje se ne zaboravlja
Publika je pažljivo slušala svaku riječ. Tokom autorovog govora u kripti se mogla čuti samo tišina, isprekidana uzdasima. Po završetku zvaničnog dijela, dug aplauz i redovi čitalaca koji su strpljivo čekali posvetu svjedočili su o snažnom utisku koji je veče ostavilo.

Veselin P. Dželetović dugo je ostao da potpisuje knjige, razgovara sa publikom i odgovara na pitanja. Mnogi su mu prilazili sa suzama u očima, zahvaljujući mu što je, kako su kazali, imao hrabrosti da ispriča priču koju drugi nijesu.

Sinoć u Baru nije održana samo promocija knjige. Održano je veče sjećanja, opomene i nade – veče u kojem je književnost postala glas onih koji ga više nemaju, a tišina kripte postala najsnažniji odgovor na pitanje zašto je važno govoriti istinu.