PIŠE: Vlajko Čukić
Vrijedno je pomenuti: Poslednji komunista na vlasti u Jugoslaviji, koji nije izdao socijalističko-komunističku ideju i ideju boraca palih za slobodu Jugoslavije, bio je SLOBODAN MILOŠEVIĆ. To je bio komunista kojem ni u jednom trenutku nije palo na pamet da ukine tadašnje postojanje višepartijskog sistema, niti da zabrani slobodno djelovanje svim vjerskim zajednicama, te bi se moglo reći i ovo:
Slobodan Milošević je preteča sistema koji je kasnije uspostavio Vladimir Putin u Rusiji.
Po prirodi harizmatičan čovjek, spreman da sasluša i običnog čovjeka, pa i onoga sa kojim se ne dijeli isto mišljenje, bio je spreman da svečano zakazani ručak zamijeni sa sjedenjem za nevjerovatno skromnijim obrokom (iz tašne izvađenim) sa radnicima ili grupom građana koja bi kod njega nepredviđeno došla.
Poštovali su ga ljudi svih nacija, a širom SFRJ orila se pjesma:
„Ko to sinoć, ko to sinoć, kroz Topolu prođe,
Čini mi se, čini mi se – da je Karađorđe!
Nije Đorđe, nije Đorđe – ne može da dođe,
On je Slobu, on je Slobu – poslao narodu!“
Nezadovoljstvo srpskog naroda zbog ustavnih promjena 1974. godine, kojeg je pisao Edvard Kardelj, uz svesrdnu podršku Josipa Broza i drugih razbijača SFRJ, kojim su sve republike i dvije pokrajine u Jugoslaviji dobile status država, kod Srba je izazivalo žalopojku: „Oj, Srbijo, iz tri dela – kad ćeš opet biti cela ?“
Taj svojevrsni monstrum Ustav biće ispravljen u prvoj polovini 1988. godine, kada je Skupština SAP Kosova i Metohije, pod predsjedništvom Vukašina Jokanovića, proglasila novi Ustav. Time je Srbija postala jedinstvena republika sa dvije pokrajine, koje nisu imale obilježja državnosti ni prava na samoopredjeljenje, dok je sve drugo ostalo isto.
Slobodan Milošević je bio komunista bez trunke nacionalizma u sebi. To će pokazati i dana 24. aprila 1987. godine, kada je, iako izrevoltiran postupcima šiptarskih nacionalista, u slučaju policije prema golorukom narodu, samo izašao na terasu i rekao:
„Vas ne smije niko da bije.“
Zatim se vratio u salu i mirno slušao oko osamdeset govornika iz cijele Pokrajine. Na skupu su govorili i Albanci, poput Azea Vlasija i Dauta Bogujevcija.
U zoru, sljedećeg dana, nakon što je pažljivo saslušao sve govornike, govorio je i Milošević. Između ostalog rekao je:
„Niti hoćemo, niti možemo da ljude dijelimo na Srbe i Albance, već treba da napravimo razgraničavanje na poštene i napredne, koji se bore za bratstvo i jedinstvo i nacionalnu ravnopravnost, i na kontrarevolucionare i nacionaliste s druge strane.
Ako toga nema, drugovi i drugarice, ne stvaramo i ne jačamo ni Kosmet, ni ostale djelove Srbije, ni Jugoslaviju. Naš cilj je da se izađe iz stanja mržnje, netrpeljivosti i nepovjerenja. Ljudi ne žive na Kosmetu zato da bi mrzjeli. I zato prvo u vezi s tim ciljem želim da vam kažem, drugovi, jeste da svi treba da ostanete ovde. Ovo je vaša zemlja. Ovde su vaše kuće, njive i bašte, radnje i fabrike. Ne treba, valjda, napustiti svoju zemlju, jer se u njoj teško živi. Nije nikada bilo lako živjeti. Istinski duh srpskog i crnogorskog naroda ne ustupa pred preprekama.
Treba da ostanete ovde i zbog predaka i zbog potomaka. Pretke biste obrukali, a potomke razočarali. Ali ja vam ne predlažem da stojite trpeći, izdržavajući i podnoseći sve što vas ne zadovoljava. Naprotiv! Treba da ga mijenjate, zajedno sa svim progresivnim ljudima ovde, u Srbiji i Jugoslaviji. Sva su pitanja na dnevnom redu: i pravo, i sloboda, i kultura, i jezik, i pismo — od medija do ustavnih normi, od obdaništa do sudova. U toj šumi teških problema, nisu dovoljni samo briga i ogorčenje poštenih ljudi Kosmeta, Srbije i Jugoslavije...“
Iz ovog kratkog izvoda, kao i pri drugim govorima, ne osjeća se ni trunka mržnje. Iako su tada činjeni veliki zločini — silovanja, prebijanja, paljenja kuća i imovine, čak i ubistva — Milošević ni u jednom trenutku ne podstiče na osvetu, već poziva na razum i jedinstvo.
Zalagao se za očuvanje Srba u svim djelovima države Jugoslavije u kojima su živjeli, što znači — zalagao se za očuvanje Jugoslavije. Njegova opaska da „treba da žive u jednoj državi“ odnosila se upravo na tu državu. Krajnje je zlonamjerno tumačiti da je Milošević time težio stvaranju „velike Srbije“.
Zapadno mišljenje o Miloševiću mijenjano je po potrebi. Kada je potpisivao sporazume sa Bilom Klintonom 1995. godine, „Njujork Tajms“ ga je predstavljao faktorom mira, a čak ga proglašavao i za ličnost godine u svijetu i predlagan je upravo iz SAD za Nobelovu nagradu za mir. Kada je nastavio da snažno, kako je jedino i mogao - brani državne i nacionalne srpske interese u okviru Jugoslavije, proglašen je za „balkanskog kasapina“, „crvenu opasnost“, „Hitlera na Balkanu“.
O Srbima se, poslije Prvog svjetskog rata, pisalo kao o herojskom narodu. Odjednom, oni postaju „najgori narod na svijetu“, naročito u očima austrijskih i „progresivnih“ slovenačkih i hrvatskih krugova.
Sve se to činilo u cilju drobljenja Jugoslavije, razbijanja Srbije i Crne Gore, odvajanja Kosova i Metohije od Srbije, i korišćenja rudnog bogatstva za izgradnju NATO baze.
To je na kraju i postignuto, uz pomoć domaćih izdajnika, 24. marta 1999. godine.
Na vlast u Srbiji došli su protivnici politike Slobodana Miloševića. On je, na prevaru, uhapšen i 28. juna 2001. godine — na Vidovdan — izručen Haškom tribunalu. Postupak koji je vodio Zoran Đinđić protiv Slobodana Miloševića podsjeća na postupak turskog vazala Miloša Obrenovića prema Karađorđu Petroviću.
Smrt Slobodana Miloševića u zatvoru u Hagu 11. marta 2006. godine ožalostila je mnoge, naročito Srbe. Izražavanje saučešća bilo je masovno — od ljudi iz svih krajeva Jugoslavije. U novinama, u poeziji, u pjesmama, širila se jedna poruka:
„Zbogom, haški nadheroju!“
Po odluci vlasti veleizdajničkog DOS-a, nije mogao biti sahranjen u Aleji velikana. Sahranjen je u dvorištu porodične kuće u Požarevcu.
Njegovu politiku, iako ne idealizovanu, najbolje ilustruje jedan događaj sa višenacionalnog skupa ljudi sa Kosova i Metohije. Tada su, osim poštenog Albanca Rahmana Morine i Nedeljka Šipovca iz Vojvodine, prisustvovali ljudi svih nacija. Bukvalno su gurali jedni druge da dođu do Miloševića — i Srbi i oni koji su se izjašnjavali kao Crnogorci, ali i Albanci, Muslimani, Hrvati, Goranci — da ga dotaknu, pozdrave, zagrle, čak i poljube.
Autor ovih redova bio je živi svjedok tog događaja.
Kao što je nekada 120.000 Egipćana u vrijeme vladavine Miloševića tražilo da njihova djeca uče školu na srpskom, a ne na albanskom jeziku, tako neka i u ovom tekstu ostane namjera da se, uprkos ciljanom bacanju prašine na na lik i djelo ove po svemu pozitivne istorijske ličnosti, napiše nešto lijepo, veliko, nešto što će ostati kao istina o Miloševiću.
Žaljenje za njim ne iskazuje niko iz podzemlja, već pošteni ljudi koji su u Miloševiću prepoznavali ne samo državnika, već i čovjeka, i nadasve – rodoljuba.
Ostaje za žaljenje autoru što u ovom osvrtu nije dao širi osvrt na ono što je iz ličnog iskustva imao da kaže o Slobodanu Miloševiću, a naročito iz neposrednih susreta sa NJIM, što je u značajnoj mjeri ostalo u bilješkama rokovnika ostaljenih na čuvanje „prijatelju“ u Prištini nakon što je prisilno napustio Kosovo i Metohiju juna 1999. godine.
